Potresna posveta majkama, kćerima i sestrama

Švedska književnica iranskoga podrijetla Golnaz Hashemzadeh Bonde, rođena u Iranu 1983, autorica u zaprešićkoj Frakturi upravo prevedena romana To smo bili mi, u tematizaciji i strukturiranju svoje proze suptilno je iskoristila poznavanje perzijske kulture i umjetnosti. Kao što su muslimanski autori u srednjem vijeku, npr. perzijski pjesnik Firdousi, znanje o drevnoj perzijskoj glazbi crpili iz izvora usmene poezije, tako je autorica knjige (švedski izvornik 2017) Det var vi usmeno pripovijedanje i brojne teorije pripovijedanja o svakodnevici i performanse kreativnoga pisanja stavila u strateško središte romana, obraćajući nam se u figuri naratorice Nahid sugestivnim pripovijedanjem o sudbinama žena iz jedne obitelji, ujedno homofonijskim, što bi bilo karakteristično i za perzijsku glazbu, i polifonijskim spojem sreće i bolesnoga stanja.

Prev. sa švedskoga Sonja Bennet, izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

Autorica u pripovijedanju o suvremenim, današnjim traumama, možda, svjesno ili ne, uključuje i svoje poznavanje povijesti perzijske glazbe, koja u slojevitoj perzijskoj civilizaciji obilježava nazočnost urbane dvorske glazbe od 8. do 16. stoljeća. Kao što je izvođenje klasične perzijske glazbe tradicionalno rezervirano za privatne prostorije koje zauzima ograničeni broj publike, poznavatelja, u vrtovima, kućama, na dvorima i dvorovima ljubitelja glazbe, i kao što su izvođači najčešće pjevači u pratnji jednoga, dvaju ili triju glazbala, s malo voluminoznoga tona, tako i autorica „uz pomoć“ sugestivne i karizmatične naratorice organizira pripovijedanje mapirano u kraćim poglavljima, nerijetko popraćeno i takvim događanjem u iranskom životu: sjedenjem na podu ukrašenu ornamentalnim sagovima, dok kontakt glazbenika, u ovom slučaju pripovjedačice, i slušatelja, u ovom slučaju čitatelja, nalikuje kolokvijalnom, ali i iznimno suptilnom i dramatičnom, npr. u ulomku o Nahidinoj sestri Aram: „Ta ljetna večer. Kad je odbjegla na svoju pidžama-zabavu, u savršeni svijet koji joj je netko drugi omogućio. Kad sam polagano šetala, naljuljala se na praznom igralištu, nagledala kuća u nizu i malenih vrtova ljudi koji nisu posjedovali ni premalo ni previše. Kad sam unišla u tišinu vlastitog doma, gdje me on čekao i kad sam mu se suprotstavila, a on ustao i udario me. Radilo se o tome da nam je oboma nešto nedostajalo. Ležala sam na podu, on je stajao nada mnom, a ja sam plakala. ‘Želim otići po Aram’, izustila sam. Složio se.“

Pripovjedačica i kazivačica Nahid izgubila je svoje potpuno i sretno ja za vrijeme studentskih dana, kao ponosna brucošica koja je upisala medicinu prva u obitelji, kad je u prosvjedima u razdoblju Iranske revolucije izgubila najmlađu sestru, obiteljski sklad, dom, mir, bivajući uhićena u zamku stalnih strahova i posljedica procesa koji je doživjela nakon uhićenja u mladoj adolescentskoj dobi. U Švedskoj, u koju je izbjegla s tad dragim Masoodom, nikad nije uspjela iznova izgraditi novo ja ili zaboraviti lom u sebi i rušenje obitelji, uvijek se vraćajući Iranu kao snu, snovitosti, želji, ponovno obitelji, pijesku i kamenu suprotstavljenima sadašnjim prostorima švedskoga neba, mora, vode.

Iz niza romana koje sam pročitala posljednjih mjeseci možda me najviše privukao upravo ovaj roman, To smo bili mi, rasprostrt na 180 stranica, u vrsnom prijevodu na hrvatski sa švedskoga Sonje Bennet, autorice Golnaz Hashemzadeh Bonde, utemeljiteljice Inkludere Invest, neprofitne organizacije koja se bori protiv marginalizacije u društvu i koja podupire društveno poduzetništvo. S roditeljima izbjeglima iz domovine došla je u Švedsku kao trogodišnja djevojčica, diplomirala ekonomiju u Stockholmu, u kojemu i danas živi i radi. Goldman Sachs uvrštava je među pedeset globalnih lidera. Njezin prvi roman tiskan je 2012. pod naslovom Hon ar inte jag (Ona nije ja).

Inteligentno i emotivno istodobno u To smo bili mi ucrtavajući sudbinu svih političkih emigranata, svih izbjeglica bez doma ili s dvama domovima od kojih nijedan nije savršen, i svih žena koje uništavaju muževi i mladići nasilnici, supostavljajući i suprotstavljajući iransku i švedsku kulturu i svakodnevicu, svijet strahova i ratova i svijet sigurnosti i udobnosti, autorica iznimno potresno upisuje sudbinu pripovjedačice, medicinske sestre, Iranke Nahad, koja se na pragu pedesete suočava s dijagnozom teškoga karcinoma i u prvoj osobi jednine pripovijeda svoju borbu, život s majkom i sestrama, život s mužem, život u Iranu prije revolucije i u Švedskoj danas, odgajanje vlastite kćeri Šveđanke, oproštaj s majkom, želju da ugleda svoju unučicu koja se treba roditi u trenutku njezine agonije.

„Čudo je da smo uopće toliko poživjeli. Mogli smo umrijeti u revoluciji. U potresu. U ratu. No dobila sam dodatnih trideset godina. Više od polovine svog života. Nije to malo. Budimo zahvalni. Toliko godina ima moja kći. Moglo bi se reći da sam je ja oblikovala. Iako joj nisam bila potrebna baš ovoliko dugo. Takve potrebe nema.“ – započinje tako svoj roman Golnaz Hashemzadeh Bonde.

Dramatična, sjetna i nostalgična kao perzijska glazba, s izvrsnim smislom za povećanje kulminacije i smirenje u radosti, To smo bili mi potresna je romaneskna priča o današnjem turbulentnom svijetu, bolesnom i tužnom, koji čezne za domom, ljubavi, toplinom bez ratova, bjegova, mijenjanja domova, a prije svega za obitelji bez trauma i bez onkoloških bolesnika.